Zagrebački umjetnik Damir Sobota, čije je primarno ishodište i umjetnička vokacija konstruktivna i geometrijska umjetnost, od početka svog stvaralaštva teži eksperimentiranju i sintezi umjetnosti sa znanošću i tehnologijom. U svom opusu izražava se nenarativnim umjetničkim jezikom bliskom minimalizmu te postulatima primarnog i analitičkog slikarstva čime korespondira s visokim modernizmom, odnosno razdobljem šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Sobota se sustavno bavi preispitivanjem elementarnih pojmova slike, nastojeći je predstaviti kao činjenicu, odnosno kao predmet dostatan samom sebi kojoj nikakav realan i narativan prikaz nije potreban. Paradoksalno je što autor svoja promišljana slikarske provenijencije ne radi tehnikama i materijalima imanentnim tom mediju, već se umjesto kista i platna služi papirom, skalpelom i šestarom, odnosno kolažiranjem (slaganjem, lijepljenjem, rezanjem i spajanjem papira) što govori o svojevrsnom konceptualnom prosedeu, idejnom pristupu rješavanju slikarskih problema neslikarskim postupcima.

U Gradskoj galeriji Labin, Sobota predstavlja radove iz svojih posljednjih pet ciklusa koji, sagledani zajedno, predstavljaju smislenu i koherentnu cjelinu. Pažljivo ukomponirani u zatečenu galerijsku arhitektonsku zbilju ovi radove govore o autorovom promišljanju odnosa umjetničkog rada i prostora u kojem ga izlaže jer evidentno je da on pristupa izložbenom prostoru kao integralnom dijelu izloženog rada, odnosno ukazuje da umjetničko djelo i prostor u kojem je smješteno čine jedinstveni umjetnički projekt. Zajedničko svim radovima je autorovo inzistiranje na procesu kao umjetničkoj kategoriji te izjednačuje finalni produkt sa samim postupkom nastajanja djela koji ne uključuje samo fizički već i mentalni proces vrlo bitan za pravilnu percepciju njegovih radova. Asketska apstinencija od gestualnosti, fabulacije i ekspresije rezultirala je promišljenim redukcionizmom koji se manifestira egzaktnom provedbom i istraživanjem novih mogućnosti u domeni minimalnog i elementarnog likovnog stvaralaštva. Taj redukcionizam doveo je autora do matematičke logike gradnje (ili razgradnje) svog analitički i konsekventno izrađenog djela.

U seriji Sistemske slike radi se o artefaktima čije nastajanje i izvedba kreću od logično postavljenih premisa koje će u međusobnim previranjima, nadopunjavanjima i isprepletanjima rezultirati višeznačjem konačnog rješenja, čije će završno čitanje ipak ovisiti o vizualnoj senzibilnosti i percepciji gledatelja rada. Ne smije se zanemariti meditativan karakter autorovih radova, što unosi komponentu duhovnosti u promatrača tijekom i nakon izvjesnih intelektualnih napora da odgonetne vizualne rebuse koje mu autor postavlja. Ti su rebusi satkani od brojnih strukturalno isprepletenih linija koje dovode do njihovih rješenja, a ona se očituju kao konfrontacije pozitiva negativu, prepoznavanja vrha kao antipoda polukrugu ili dvojbe da li se polukrugovi nastavljaju na sljedećem objektu ili logično zatvaraju razigrani sustav unutar zadanog kadra.

Igra pozitiva i negativa znatno je naglašenija u ciklusu Eklipse gdje, kako sam naziv sugerira, dolazi do zaklanjanja jednog lika drugim, odnosno do ritmičkih izmjena crnih i bijelih oblika. Ovim objektima autor, surađujući s prirodnim i umjetnim izvorima svijetla, kreira kamufliranu optičku umjetnost gdje se pomakom točke gledanja pomiče čitav sustav linija pretvarajući krajnje pojednostavljeno dvodimenzionalno slikarstvo u treću dimenziju. Takvom dojmu pomaže i sugestija pokreta, kretanja, ritma te igra svijetla kojeg gledatelj vidi u realnom, a osjeća u onom iluzionističkom prostoru sugerirane dubine.

Na tragu ovih istraživanja prepoznajemo i autorove kiparske radove objedinjene pod nazivom Sistemski objekti, naslovom koji na izvjestan način definira sam rad. Objekti su sastavljeni od dvije ploče koje ulaze jedna u drugu i tvore oblik slova x. Lijeva strana objekta je fragmentirana te se sastoji od više oblika formiranih strojno izrezanim pleksiglasom dok je desna strana popunjena cjelina. Lijeva se strana reflektira u desnoj te prikazuje njene oblike u odrazu koji se nastavljaj na obrisnu liniju objekta. Objekt, ovisno o kutu gledanja, uvijek stvara drugačiju kompoziciju (crtež) te se zahvaljujući refleksiji svijetla permanentno mijenja.

Ako su svi do sada opisani radovi bili komponirani u crno-bijelom slogu, u seriji Landscape pojavljuje se boja. Premda svojom problematikom podsjeća na slikarstvo Barnetta Newmana, Kennetha Nolanda ili Davida Simpsona, koji su primarno istražujući boju radili serije slika s nizom okomitih ili vodoravnih pruga, ni ovdje nije riječ o klasičnoj slici. Sada se radi o strpljivom rezanju i slaganju oko tisuću raznobojnih papira jedan na drugi čime se rubno prometnulo u frontalno, odnosno bočni, gornji i donji rubovi papira, koje obično ne vidimo, sada su okrenuti publici. Takvim postupkom Sobota upozorava da su i rubovi sastavni i nedjeljivi sadržaj slike premda su najčešće izvan polja naše naviknute vizualne percepcije. Ovi objekti u potpunosti potvrđuju da je radni proces u Sobote jednako važan kao i sam konačni izgled artefakta a govore o jasno personaliziranoj umjetnosti koja u prvi plan stavlja elementarnost i bit umjetničkog djela. Autor dugotrajnim radnim, ali i kontemplativnim procesom, etablira svoj rukopis koji se očituje u pažljivom nanošenju raznobojnih papira jedan na drugi što tvori permanentno treperenje površine koje istovremeno negira i afirmira slikanu površinu čime bitno doprinosi dinamici kompozicije. Te bi se radove u potpunosti lišene fabuloznosti, simbolike i ostalih narativa moglo iščitati kao svojevrsni hommage minimalnoj umjetnosti ali i kao dodatak analitičkim istraživanjima plasticizma i slikarskih postupaka. Razvidno je da autor govori o dijalektici pikturalnih svojstava slike ali i o njenoj prostornosti, odnosno opredmećuje prostorni iluzionizam koji je od početaka imanentan slikarstvu i zadržavan na površini slike, a sada, pojednostavljeno rečeno, minimalističkim jezikom progovara o trećoj dimenziji slike.

Slično je i s kronološki posljednjom autorovom serijom Monokromi (svjetlosni objekti). Za razliku od prethodne serije u kojoj su linije što tvore sliku bile vodoravne, sada su one okomite artikulacije, dok je tehnički postupak sličan. O njemu autor kaže: „Fragmenti papira izrezani su na sitne trakice dimenzija 2 x 70 cm. Njih reže sablja (nož za papir) koja u mikromilimetarskom polju savija papir u jednu stranu. Primjetio sam da kut rezanja sablje stvara 4 različita tona od istog papira. Kad ga zareže, dobijemo dva tona odrezane lijeve i desne strane. Te strane okrenem i dobijem preostala dva tona. Tako da je svaki od četiri tona različiti ovisno o kutu gledanja. Papir sam prvo poredao u istom tonu a potom okrenuo polovicu da bih dobio drugi ton. I onda još svaku polovicu okrenuo da dobijem i ona dva preostala tona tako da je kompozicija definirana tehničkim postupkom odnosno procesom. Svaki ton je u cjelini rada zastupljen jednako. Svaki rad je napravljen od pedesetak papira iste boje no ovako narezan prikazuje četiri tona te iste boje.“

Došavši do gotovo iznenadnog kromatskog otkrića, Sobota bazira svoj novi eksperiment na kolorističkoj promjeni površine koja se odvija ovisno o kutu gledanja koji vizualno transformira površinu rada. Autor je, istražujući svojstva materijala i rezimirajući rezultate njegove obrade, stvorio kolorističke radove ne koristeći boju te ju je zahvaljujući fizikalnim zakonima pokrenuo iz njene statičnosti podaujući joj kinetička svojstva. Papir ovdje nije samo podloga već aktivni čimbenik koji pokreče i kreira proces koji (ne)završava estetskom zaokruženosti djela, već pomicanjem točke njegova gledišta. Pretvarajući plohu u vibrirajuće polje, radovi se neprestano mijenjaju te predstavljaju permanentni work in proces, jer oni nisu nikad dovršeni. U interakciji s gledateljem i njegovom ophodnjom oko rada oni se neprekidno mjenjaju promjenama kuta gledanja i svjetlosne refleksije. Naravno da takvi rezultati ne mogu ovisiti isključivo o materijalu i njegovoj obradi, odnosno o fizikalnim zakonima optike. Precizan i dugoročan proces rada teško bi dao odgovarajuče rezultate bez inicijalne umjetničke invencije kao i paralelne meditativne procesualnosti koju finalni produkt prenosi i na gledatelja.

Svojim novim radovima Sobota ostaje vjeran umjetnosti nereprezentativnog karaktera što predstavlja sliku formalno minimalističkog karatera, koja neslikarskim sredstvima prezentira sebe samu. Stoga su njegovi radovi sublimni i transcendentalni te potiču u gledatelju meditativna raspoloženja i potrebu za preispitivanjem osobne duhovne higijene. Sobota, unatoč estetski zaokruženom djelu, gledatelju ne želi prenijeti doživljaj ljepote, već pružiti duhovni smiraj i osjećaj uzvišenosti, ali i potaknuti ga na razmišljanje o biti i naravi umjetničkog djela.

Mladen Lučić