Vraćajući se na mjesto svoje prve samostalne izložbe održane prije petnaestak godina, s ovim novim izlaganjem u Galeriji Zlati ajngel Damir Sobota i simbolično je želio zaokružiti jednu etapu svojega umjetničkog razvoja. Nazvali mi taj period još uvijek formativnim ili djela u njemu nastala već razvijenim, stabiliziranim i stvaralački artikuliranim opusom, tek: riječ je o vremenu koje se u njegovu slučaju nije uzaludno potrošilo nego je bilo ispunjeno unutarnjim umjetničkim sazrijevanjem, koje je, uostalom, doživjelo i javno prepoznavanje, potkrepljeno značajnim nagradama i izložbenim nastupima u relevantnim galerijskim prostorima. Dakle, prepoznat i priznat kao jedan od najzanimljivijih autora svoje generacije Sobota u novome nastupu želi da tu poziciju obrani i pred zahtjevnom publikom kultne varaždinske galerije, publikom koju, zbog činjenice prvoga predstavljanja, posebno respektira. Čini to, na prvi pogled, skromnim sredstvima i reduciranim likovnim rješenjima, ali time samo pokazuje kako je u umjetnosti najvažnija unutarnja uvjerljivost govora i utemeljenost ideje koja se razlaže, a ne vanjska spektakularnost forme i zvučnost jezika kojim se govori. Sobota je minimalist koji se prema svojim dalekim i bližim povijesnim uzorima odnosi s pažnjom i s uvažavanjem, ali nastavlja otvarati problemska područja u promijenjenim okolnostima novih umjetničkih, kulturnih, idejnih, tehnoloških i drugih izazova. Stoga se u svakoj od njegovih „faza“ ili internih cjelina nazire pohvala i čita iskustvo predšasnika geometrijske apstrakcije i redukcionističkih poetika, no njegova namjera nije obnova modela vođenih idejom socijalnog utopizma niti provedba istraživačkih principa svojstvenih geometrijskim i, općenito, racionalističkim i minimalističkim poetikama avangarde ili visokoga modernizma. Sobotino zanimanje vezano je uz široki problemski sklop u koji je uključen i matematički, racionalni pristup i slobodna igra, i poštivanje pravila i njihovo propitivanje, i tehnološka moć i manuelno umijeće, i scijentizam i ludička komponenta. Riječ je, dakle, o stabilnim objektima koji se „ruše“, o statičnim slikama koje se „miču“, o kompaktnim cjelinama koje se „fragmentiraju“. Namjera stvaranja ovih paradoksa nije, međutim, uspostava dvostrukih mjerila niti potenciranje suprotnih načela zbog neke vanjske, formalne zanimljivosti nego je uzrok u temeljnome autorovu umjetničkom principu. To je – ukratko – svijest o povijesnoj likovnoj baštini, o evolucijskom slijedu, ali i o kraju te priče u postmodernizmu i o slobodnom variranju svih zatečenih i naslijeđenih varijanti umjetničkog govora. Dakle, Sobotin pristup i metode bazirani su na promišljanju svih ovih elemenata, na jasnim pretpostavkama koje uključuju misaoni aparat, konceptualni postupak i operativnu izvedbu temeljenu na kombinaciji tehnološki i konstrukcijski ipak ne odveć složenog sistema i principa jednostavnog manuelnog djelovanja. Stoga je u genezu svakoga rada uključena racionalna, neutralna konstrukcija kao i princip stvaralačke igre, bazična ozbiljnost sistema i maštovitost formalne razrade, čvrsta analitika i meka izvedba, geometrijska strogost i ručna sloboda oblikovanja, konceptualni „uvod“ i slikarsko-kiparsko „finale“. Sobota je umjetnik čiji se rad ne očituje unutar strogo određenih disciplina: on je i slikar i kipar i grafičar i autor prostornih objekata, ali se svaki od ovih područja realizira izvan svojih standardnih formalnih okvira. Sumnjamo da je to samo znatiželjna potraga za novim kombinacijama, materijalima i konstrukcijama: prije će biti da je iskustvo analitičkog i konceptualnog pristupa fenomenu umjetničkog djela važno u njegovu pristupu, da je rad s materijalima sastavni dio umjetničkog procesa i da je autoreferencijalnost bitni dio njegova pristupa umjetničkom djelovanju. Od više cjelina koje se međusobno nadopunjuju i izmjenjuju u Sobotinom opusu na izložbi su prikazani radovi iz serija Landscape i Eklipse, koje je – zbog istorodnosti ili sličnosti misaonog i operativnog postupka – objedinio u ciklus pod potonjim nazivom. U oba slučaja riječ je objektima geometrijske orijentacije, optički i dinamički aktivnih, pa stoga dijelom i iluzionističkih karakteristika, a složenih u serije zidnih objekata dvaju standardiziranih veličina. Vezuje ih prvenstveno ideja, ali i manuelnost postupka, elementarnost izvedbe, procesualnost rada i svijest o današnjem statusu i karakteru slikarstva. Objekti su nastali kao vrsta „ručnog rada“, štoviše, radni proces autor uključuje ne samo kao operativnu činjenicu nego kao konceptualnoumjetničku kategoriju. Sobota pribavlja jednako formatirane, a različito obojene listove papira koje slaže jedno na drugo tako da svojim rubovima – i uz postupak svjesnog kombiniranja bojom papira – proizvodi diskretne, ali zanimljive vizualne senzacije i stvara neku vrstu jednostavnog optičkog strukturalizma. Rub, odnosno rez papira, pojedinačno tek neznatne, nano debljine, taloženjem i slaganjem tako postaje „slika“, u kojoj vidljivi dio postaje nakupina, zbroj svih rubova narezanoga papira. Da bi ostali kao kompaktna cjelina stotine tih listova smještaju se u pleksiglas kutije te poprimaju karakter i formu sliko-objekata. Svojevrsni nastavak tih radova je serija nešto uvećanih sliko-objekata, temeljenih na promišljanju istih radnih, operativnih i konceptualnih principa, ali uz napuštanje kolorističkih finesa koje su bile njihov sastavni dio. Umjesto toga „slika“ je svedena na crno-bijele odnose koji se postižu bojanjem rubova već složenih papira: osnovni motiv je crni ili bijeli polukružni oblik, koji se u jednome složenom radnom postupku ponovno preslaguje i dobiva vrijednosti koje su naznačene u nazivu serije. Eklipse su, naime, preklapanja formi koje, u ovome slučaju, doduše asociraju, ali se ni izravno ni indirektno ne referiraju na lunarne i solarne eklipse i njihov simbolični i astrološki potencijal. Energetski potencijal koji je u njima druge je vrste i produkt je istraživačkog naboja u otkrivanju nekih elementarnih odnosa u slikarstvu za koje smo mislili da su davno apsolvirani.